Zanat kao tiha umjetnost U našim krajevima zanati su oduvijek bili stupovi kulture, ali danas svjedočimo njihovom polaganom gašenju. Plisiranje je jedan od najugroženijih zanata. To je vještina koja zahtijeva matematičku preciznost, nevjerojatno strpljenje i “osjećaj pod prstima” koji se ne može naučiti iz priručnika. Nekada su to bile obiteljske tajne, strogo čuvane i prenošene isključivo s koljena na koljeno unutar malih radionica.
Usamljeni put ka savršenstvu Moja priča je drugačija. U ovaj svijet sam zakoračila potpuno sama, vođena čistom strašću i radoznalošću. Do informacija je bilo gotovo nemoguće doći. Stari majstori su nestajali, a tehnologija se selila u tvornice koje su forsirale kvantitet nad kvalitetom. Provela sam besane noći proučavajući kako se materijal ponaša pod toplinom, kako zadržati oštrinu nabora na različitim tkaninama i kako stvoriti kalupe koji će svakoj falni dati karakter.
Što znači biti “Majstorica plisea” danas? Danas, kada s ponosom mogu reći da sam savladala ovaj zanat, osjećam odgovornost da ga očuvam. Biti majstorica plisea znači:
- Poštovanje materijala: Prepoznavanje koja tkanina “želi” biti plisirana, a koja ne.
- Ručna izrada: Razumijevanje da svaka falta nosi energiju ljudske ruke, nešto što strojna proizvodnja nikada neće imati.
- Vječnost: Stvaranje odjevnih predmeta koji nisu za jednu sezonu, već postaju dio obiteljskog naslijeđa.
Moja želja je da plisirani materijali nastave biti dio vašeg modnog izričaja. Jer u svijetu koji se stalno žuri, plise nas podsjeća na važnost preciznosti, strpljenja i istinske vrijednosti koja nikada ne izlazi iz mode.